Story of two twins child

------------------------------------------------------------------------
*Da, postoji. Čarolija i magija su viječne i žive u svim bićima od početka početaka. Naravno da postoji škola, postoje četiri doma, Haffelpuf, Rewenclow, Griyffindor i Slytherni. Ne djele nas po a, b i c razredima. Ipak smo mi učenici najpoznatije škole u Europi, zar ne?* ponovno se pomaknuo i legao na leđa u travu. Nisam osjetila šok kao što sam i očekivala, kao da sam već znala što će reči.
*Pa valjda, ako ti tako kažeš, a kako se zove?*ovaj puta je odgovor doletio iz svih šest usta pored nas.
*Hogwarts!*
Svi smo se nasmijali.
*Idemo li se više kupati ili ne?*prosvjedovala je Mery.
*Da, zašto tu samo sjedimo kao da smo stabla*, dodala je Bizzi.
*Moram priznati meni je već dosta vruče*, nadodao je Keel.
*Znate što, tko prvi u vodu častim ga sladoledom*, rekao je veselo skačući na noge. Svi smo skočili za njim, ali čini se da će sam sebe morati častiti sladoledom zato što je bilo prekasno da ga stignemo.
Prskali smo se, gnjurili i družili se s novim prijateljima.
Nakon dugog, zamornog, ali i zabavnog kupanja sjeli smo ponovno oko hrasta odlučivši se upoznati malo bolje sa svojim novim prijateljima. Oni su ponjeli karte za uno, a mi smo ponjeli čovjeće ne ljuti se i malo hrane i pića. Pogledala sam na sat, a već je bilo pola sedam. Pričali smo i čavrljali te se tu i tamo prevrtali od smijeha. Saznali smo mnogo toga o njima, a oni su mnogo saznali o nama. Fabi, Keel, ja i Bizzi smo igrali čovjeće ne ljuti se, a Franjo, Ivan, Thomas, Loona, Anna i Mery su igrali uno. Nakon nekog vremena nam je to dosadilo, pa smo sve razbacali, svatko je skupio svoje figurice i svoje karte te smo ustali, neznajući točno što ćemo učiniti.
*Znate, ustvari mi je jako drago da smo vas upoznali, bilo bi ovdje dosadno da niste došli*, rekao je Fabi smješeći se svim srcem, koliko sam mogla vidjeti, preplavio me osječaj prijateljstva i ljubavi prema svima njima.
*Hvala Bogu na svima vama, pogotovo hvala zato što sam konačno našla svog bracu i otrgla se ludim vjerovanjima naših sela da se nesmijemo družiti s ljudima iz durgog sela. Drago mi je dakako i što sam vas upoznala, jer da vas nema, vjerojatno bi se i mi dosađivali,*uzdahnula sam duboko osječajući ljetni noćni zrak. Svi su zakliktali, a Franjo me povukao u zagrljaj.
*Aha, a što ostaje svima nama ostalima*, rekli su ostali te sam osjetila da me sve više i više stišću. Čućnula sam nekako se ishrvavši iz svih tih zagrljaja te se pretvorila u zmiju da bih se mogla provući kroz svo to grmlje nogu. Popela sam se na hrast, a nitko nije ništa ni primjetio. Ponovno sam se pretvorila u sebe te sjela duboko uzdahnuvši. Tog su se trena svi okrenuli i zbunjeno me pogledali. Nasmijala sam im se, vjerojatno sam izgledala jako ludo, jer sam umalo pala s jedne grane. Ostali su počeli trčati prema hrastu, a kada su došli pokušali su se što brže popesti. Još uvijek smo u rukama držali karte i figurice od čovjeće ne ljuti se. Svi su posjedali, a Franjo nas je upitao.
*Hm, zašto mi još uvijek u rukama držimo karte i figurice i zar nam ne vidite lica?*pitao je smijući nam se. Počeli smo se okretati jedni prema drugima te se počeli smijati tako glasno da nas je vjerojatno čulo cjelo selo. Ustala sam se koliko je to bilo moguče, a drugi su slijedili moj primjer.
*Za nova prijateljstva i našu budučnost u Hogwartsu, te za sve one s kojima ćemo se tek sprijateljiti, neka ovaj vatromet naših figura i karti leti s vjetrom laganim, plovi vodom bistrom i diže se u visine da zauvijek nam ostane u siječanju tome*, rekla sam dižući ruke u zrak, svi skupa smo u isti tren pustili figure i karte koje su nam ispale iz ruku te se podjelile. Voda, vjetar i visoke visine, iz svakih se ruku odvojilo negdje ponešto, a zatim se pojavio mali duginih boja vatromet. Nebo je već bilo posuto zvijezdama, a naše prijateljstvo je raslo iz svake sekunde u sekundu.
*Mislim da je vrijeme da pođemo kući, odrasli će se derati*,rekla je Anna dok su svi ostali kimali glavama.
*Imaš pravo, sigurno je baka već zabrinuta, idemo*?, upitala sam Franju.
*Mislim da je već poludjela do sada, da idemo,*kimnuo je i ustao se.
*Uredu, ali vidimo se sutra, zar ne*?, mahnuo nam je Fabi s puta posutim laticama bijele ruže.
*Ma normalno, vidimo se*,rekla je Bizzi cupkajući na mjestu.
Svi smo krenuli puteljkom, te smo se kod parka oprostili još jednim malo manjim duginim vatrometom. Došli smo do bakine kuće, svijetlo ispred kuće je gorilo žarko žutom svijetlošću. Dok smo se uvlačili u kuću čuli smo nekakve zvukove čudne glazbe. Skinuli smo jakne i objesili ih na vješalici. Odlučili smo zaviriti u dnevni boravak da vidimo što se događa. Provirili smo kroz mali otvor na vratima unutra i vidjeli smo baku kako svira na flautu dok je sjedila na sredini naranđasto crvenog tepiha s turbanom na glavi, a do nogu joj je bila nekakva košara ispletena od šiblja. Nešto se počelo micati u košari. Bili su to Salay i Saly, ali su se spleli i pali natrag u košaru prevrnuvši je.
*Ljudi ovo nam nikako nejde, ali moramo to uvježbati do...*rekla je naša bakica, ali su Salay i Saly uzviknuli, *oni su ovdje pazi, pazi*, rekli su smijući se. Baka se brzo okrenula i skočila na noge, ali mi je to bilo čudno zato što sam mislila da ih ona ne razumije, barem mi je tako rekla dok sam joj pokazivala snimku na mobitelu. Bizzi se malo pomakla, a kako smo se svi naslagali glavama po štoku ona je bila najviša i kad se pomakla vrata su se otvorila, a mi smo popadali na pod posut nekakvim konfetima.
*Dakle tako, prisluškujete me vi male beštije. Ajmo u krpe. Nema za vas danas više tumaranja*, rekla je dok su se Saly i Salay pokušavali izkobeljati iz košare. Bili su presmiješni da bih mogla samo šutjeti, mislila sam da će mi rebra puknuti od suspregnutog smijeha, ali nisam više mogla izdržati. Franjo im je skočio u pomoć i nekako ih već odmotao. Ostali, pa čak i baka su se smijali samnom.
*Oprostite*, rekla sam malo se smirivši, ali sam se tada sjetila nečega te se okrenula prema bakici.
*Bako, zar nisi rekla da ih ne razumiješ, mislim na Salaya i...*, nisam ni dovršila rečenicu, a ona se već nasmiješila.
*Naravno da ih razumijem, sada kada znate za Hogwarts i za to smijete znati, ali pošto ste već saznali da pokušavamo uvježbati neku predstavu, mogli biste nam pomoći, za dva dana će doći vaš tata. Ti ćeš otiči kod svoje mame, a tvoj brat ide s tvojim tatom.*
Čim je to rekla Franjo je skočio i stao pred mene.
*Nejdem ja nikud, a nejde ni Wanna. Nezanima me što mama i tata misle. Neću dopustiti da nas ponovno razdvoje. Nikada im neću oprostiti ako nas još jednom razdvoje*, rekao je te me zagrlio i poljubio u obraz. Nikada do tada me nije zagrlio tako snažno, kao da me nikada neće pustiti. Nisam znala što bih rekla neko vrijeme, a onda sam se malo sabrala.
*Bako ne može biti sve po njihovom, Franjo nezna da ima i polusestru s mojim očuhom, ali on nas je davno napustio, isto kao i tata. Ne, nejdem nikud dok oni ne dođu ovdje i ne pokažu malo poštovanja prema našim osječajima. Želim da Franjo upozna našu polu sestru, uvijek je bila dobra prema meni.*
Baka nas je gladala kao da smo poludjeli, a Keel, Bizzi i Mery nisu znali što bi rekli. Salay i Saly su kimali glavama i pokušali me podržati.
*Odmah smo joj rekli da se nećete složiti. Znali smo, ali nije nas htjela niti čuti,*rekli su, a onda je i Keel progovorio.
*Ma naravno da se ne bi složili, pa ipak su brat i sestra.*
*Odkud ti znaš što su rekli mislila sam da nitko od vas ne razumije što govore, pa niste parseluti*, Bizzi se promeškoljila i polako ustala s poda, zadnja, svi su već bili na nogama.
*Sve od kako smo sjeli kod hrasta s tobom osječamo se drukčije. Teško je objasniti, ali kao da si nam dala dio sebe, dio svoje magije ili i mi imamo čarobnjake u obitelji.*
*Slažem se s Bizzi, ali kako je to moguče, ništa do sada nismo primjetili?*pitala se Mery.
*Ako si čarobnjak to ti nebi trebo biti problem, daj Mery malo razmisli, zašto uvijek moramo ići ranije na spavanje nego ostali, a kad ostanemo budni motre nas okom sokolovim*, pružio je ruku prema baki i njen se turban obojio u zeleno.
*Mislim da vam ovo više odgovara, ako biste se složili*, rekao je, ali je baka poludjela.
*Zašto ljudi uvijek misle da mi bolje stoji zelena, ne može, bit će naranđaste boje*, čim je to rekla turban joj je ponovno postao naranđast.
*Što se tiče vaših roditelja, bez brige, nagovoriti ću ih da ostanete kod mene dokle ne bude vrijeme za polazak u Hogwarts, vidim da već vježbate za nastavu, pa bih vam mogla i dati knjige za prvi stupanj. Ipak je ova kuća drugim bezjacima nevidljiva.*
Riječ bezjaci je rekla s povišenim i sarkastičnim tonom. Pogledali smo je kao da je poludjela i upitali je svi u jedan glas.
*Tko su bezjaci?*
*Dobro, ovako, vidim da dosta toga neznate. Bezjaci su ljudi koji neznjau čarati i nemaju magije. Idemo, sada na spavanac. Ah, da, Bizzi, Keel, Mery pitat ću i vaše roditelje da ostanete, mislim ako želite.*Keel se malo promeškoljio i ponovno počeo skakati na jednoj nozi.
*Ja nemam ništa protiv, a vi moje dame?*upitao je Bizzi i Mery.
*Naravno da nemamo, ipak bih htjele nešto naučiti o magiji i čaranju. Možda napravimo i koji hokus pokus, ali Wanna ti si već napravila takvo nešto, mislim onaj govor na drvetu, figure i karte su se podjelile baš kako si i rekla*, rekla je Mery pomalo zadihana zato što je sve pokušala reči u jednom dahu.
Baka se odjednom skamenila i rekla tihim glasom:
*Ista si on, kako to možeš, bit ćeš izvanredno dijete, čudo, ali kako to prije nisam vidjela, tvoj je tata bio jako napredan čarobnjak, bome je znao i vilinski i vodenljudski, te je bio i u dobrim odnosima s trolovima...kako to prije nisam vidjela...*rekla je te nastavila hodati u krug oko mene i Franje. Franjo me još više privinuo uza se i sakrio mi lice svojim prsima. Kao da me pokušao zabraniti od bakinog luđačkog hodanja oko nas. Spavalo nam se, ali smo i bili jako gladni. Kada je prestala koračati oko nas okrenula se na peti prema kaminu okrenuta licem prema nama.
*Uredu dječice, vrijeme je za krevetac...*
Smireno smo udahnuli te krenuli prema vratima. Keel, Bizzi i Mery su nas slijedili.
*Noć bako, vidimo se sutra*, samo smo to uspjeli reči, te smo se razdvojili još se držeči za ruke i krenuli prema našoj zajedničkoj sobi. Htjeli smo imati svoju sobu samo za nas dvoje, pa smo čim smo to pomislili se i ostvarilo.
Mery, Keel i Bizzi su nas samo pogledali, preumorni za prepirku otišli su u svoju sobu. Jedna stara zaključana vrata su se zazelenila i otvorila se sa škripom, na vratima je pisalo “Dobro nam došli mladenci Tom i Salza”, pogledali smo se u čudu i ušli u sobu, bila je prostrana i ljepa. Bila je sredina sobe te se na ljevoj strani nalazio visoki crno zeleni krevet s crno zelenom posteljinom. Odmah kod kreveta se nalazio i prelijepi prozor koji je obasjavao crno zelenu tkaninu na krevetu. Salay i Saly su otišli u svoju zmijsku nastambu, koja se pojavila niotkuda. Sjeli smo do prozora i pogledali van, nastamba je izgledala staro, ali i jako čvrsta. Obukli smo se u piđame, naravno prije smo se otuširali u velikoj kupaonici u kupačima. Bila je cijela od crnog mramora i zelenih pločica. Zatim smo legli u krevet ne prozborivši ni riječi, trebalo nam je malo tišine. Stavio je ruku na jastuk trbuhom ležeči na krevetu, i ja sam se okrenula te mu počela čaćkati po prstima. Pogledali smo se te nasmijali, a nakon tog primili se za ruke i zaspali. Pogledima jedno drugom uprtim u duboke crne oči.
Probudila sam se na obrnutoj strani kreveta, a braco je još uvijek mirno spavao na podu. Pogledala sam kroz prozor bilo je već oko podneva, vrijeme ručka. Nisam mogla vjerovati da sam toliko odspavala, ali ipak sam bila poznata kod mene doma kao spavalica. Što uopće nije bilo istina, pa vidi se da je braco spavalica. Nešto mi je pokucalo na prozor ili...ma bila je to Saly. Očito je i Salay još uvijek spavao. Otvorila sam prozor i pustila je da uđe.
*Dobro jutro, očito ni tvoj prijatelj nije još ustao*, rekla sam pomalo se nasmiješivši.
----------------------------------------------------------------------
Oprostite što ste toliko dugo morali čekati na novi post...

Malo sam promjenila blog i boxeve...

-------------------------------------------------------------------------------------------------
*Bako možeš mi dodati malo vegete?*upitala sam je užurbano si mičući kosu s lica.
*Izvoli, izvoli, izvoli...*stavila je zdjelu juhe na stol i dodala mi vegetu, a odmah nakon mene su i svi ostali baku zamolili istu stvar, pa se jadna baka i malo uspuhala dok nam je svima izdodavala vegetu.
*Hoćete upoznati moje prijatelje i prijateljice odavdje, zbilja su super?*pitao nas je Franjo zbunjeno nas pogledavši i skakučući na mjestu ustvari na stolici, ali malo iznad tla jer se opekao dok si je stavljao umak na tjesteninu. Pogledali smo se međusobno i shvatili da još apsolutno ne znamo ništa o životu i običaju ljudi na njegovom selu i obližnjim selima.
*Može.*prva sam odgovorila i skočila sa stolca krenuvši se popeti na stablo trešnje.
*Pa da, već sam mislila da ćemo si morati iznajmiti vodiča.*rekla je Bizzi pošavši zamnom i počevši se penjati na drugo stablo jabuke.
*Zašto ne, ionako želim saznati nešto o običajima u vašim selima.*nadodao je Keel nasmijavši se i popevši se zamnom na trešnju. Sjeo je na moju granu, a ona se polako zanjihala još uvijek izdržavši našu zajedničku težinu.
*Meni su ljudi ovdje malo čudni, ali ako ih upoznam malo bolje možda i promjenim mišljenje.*Mery se već popela pokraj Bizzi sjednuvši na jednu od najviših grana i naslonivši se leđima na nju.
*Dakle svi se slažete, super...*počeo je Franjo, ali se u tom trenu iz obližnjih grmova ruže začulo nekakvo šuškanje. Vjerojatno vjetar, ne nije to bio vjetar to je bila velika anakonda, prvo sam pomislila da je to Saly, ali nije bila, ova je anakonda bila malo veća i imala je malo veće pjege na koži. Bizzi, Keel i Mery su kriknuli zanjihavši se na granama koje su skoro pukle, ja i Franjo smo samo trepnuli i pretvorili se u anakonde. Osjetila sam Franjine misli rekao mi je pomoću misli da je to njegov prijatelj ljubimac i da se zove Salamon, a da mu je nadimak Salay. Nisam se uspjela ni osvrnuti na tu neobičnu novu vještinu koju smo uspjeli održati u jednom trenutku, a Salamon je progovorio.
*Drago mi je ja sam Salay, a ti si maco...*rekao je čekajući moj odgovor, a ja sam se samo malo nakesila. Franjo je već skočio na njega.
*Nemoj je zvati maco, ona je moja sestra blizanka, u istoj smo posteljici nošeni i u svim ovojnicama u majčinoj utrobi, mi smo jednojajčani blizanci!* ovaj se odmah povukao i pokunjio se u kut, nisam znala zašto ga se toliko boji, ali sam ga htjela upoznati s Saly, pa sam je dozvala. Čim je došla iznenadila se vidjevši Salaya. Počeli su govoriti u isto vrijeme toliko brzo i s toliko ljubavi da sam ih jedva pohvatala što su rekli, a očito je tako bilo i Franji jer sam vidjela da u čudu zamahuje glavu.
*Ljubavi, zar si to ti, ali kako si, što ti se dogodilo, zašto te toliko dugo nisam vidjeo/la...*tada su stali i nasmiješili se te se zapleli, a mi smo trepnuli i ponovno se pretvorili u ljude. Mery, Bizzi, Keel i baka očito nisu ništa od toga razumjeli jer su nas gledali kao da smo iskočili iz nepoznatog im planeta. Počela sam se napinjati i rekla im polako i smireno.
*Ma ovo vam je Salay, Franjin ljubimac, a očito je da se Salay i Saly znaju već jako dugo. Znate, oni su par...*, ovo zadnje sam šaptala da ne bih grubo razbila snažan zagrljaj u koji su se zavili Salay i Saly. Zatim su polako kimnuli i smirili se te smo tiho i polako spremili stol. Maknula sam tanjure i ostalo s stola, a Franjo je maknuo stolnjak. Bizzi je mokrom krpom jednom obrisala stol, a Keel je odnjeo stolice natrag u unutrašnjost kuće odakle ih je i donjeo. Gotovo pola poslijepodneva smo proveli svirajući klavir i pričajući te razmjenjujući različita sječanja i pustolovine kojih smo se sječali iz djetinjstva. Malo kasnije negdje oko četiri sata smo odlučili da bi mogli svi skupa provesti poslijepodne kod rijeke zato jer se sunce ipak malo stišalo. Mislim na zrake sunca. Obično na vijestima kažu da su jako opasne popodne i malo poslije, pa smo sada odlučili ići. Baka je željela malo odrijemati, pa smo se mi sami obukli u kupače i krenuli na rijeku kroz park, a put kod parka je bio posut novim laticama bijelih ruža. Prošli smo put kroz šikaru hodajući bosi, nismo htjeli ništa obuvati zato što su asfalt i tlo bili dosta topli. Došli smo do hrasta, ali tamo su već bili neki dječaci i cure, nismo ih poznavali niti ja niti Franjo, a kada sam krenula prema njima da se upoznamo Franjo me primio za ruku. ~Nemoj čujem često da su jako opasni, zato se niti ne družim s nikim iz ovoga sela.~ navikla sam već da mi se obrača u mislima, pa sam mu odgovorila, ~Ma daj, pa tu smo se rodili, kakvo ćemo im loše napraviti ako ih pitamo kako se zovu?~, upitala sam ga pomalo sarkastično i već sam se okrenula, Franjo mi je pokušao još nešto dodati u mislima, ali sam već odmarširala do hrasta, a ostali su ostali stajati uz Franju i naše ljubimce. Stala sam ispod hrasta kada sam pogledala gore i ugledala dječaka kako mi se radoznalo, ali i zlokobno smiješi uz još par svojih prijatelja i prijateljica. Odlučila sam prva progovoriti kada su svi zašutili i samo nastavili gledati u mene.
*Bok, ja sam Wana Gilmor, ovdje sam rođena i došla sam sa svojim bratom blizance, a vi ste?*upitala sam ih uljudnim i radoznalim glasom. Dječak kojeg sam prvog ugledala skočio je s hrasta pomalo čarobno rekla bih, nije da se nije dočekao na noge ili nešto slično, ali kao da je dio pada preletjeo. Imao je plavu kosu i smeđe kestenjaste oči. Vitka stasa i malo niži od mene i ostalih. Pogledao me posprdnim pogledom i nasmijao se tako prislino da sam mislila kako će mu obrazi puknuti. Polako i sigurno u sebe odgovorio je, rastežući svaku riječ koju kaže.
*Nemoramo vam se predstaviti, pa vi ste dugo očekivani blizanci, uh, što vas mrzimo, ali lijepa si, mogla bi poslužiti za žrtvu.* Franjo to nije mogao podnjeti, odmah je skočio i prišao nam, ali kad sam poželjela da stane, da ga zaštitim stao je. Nije se više micao nego je samo počeo pričati uvrede na zmijskom jeziku. Bilo je tu svakakvih ružnih riječi, čak i okrutnih. Začudila sam se kad je dječak počeo uzvračati jednakom mjerom, na što su Saly i Salay reagirali isto kao i Franjo, ali su i oni stali na istom mjestu.
*Zašto nas toliko mrziš, što smo ti to napravili, koliko bih bila dobra žrtva i čega?*postavila sam mu sva pitanja koja su mi bila na pameti, a on je gledao u mene kao da sam mu rekla nešto jako uvrijedljivo.
*Otkad ti znaš pričati parselutski i od kuda znaš Salamona i Salamonu, pokušavam ih ukrotiti već od kad znam za sebe?*upitao je isfrustrirano i uvrijeđenim glasom.
*Naravno da ih znam, Salamona je moja ljubimica, a Salamon od moga brata, da si ih pitao možda bi i pristali, ali neznam da je to sada baš moguče.* , okrenula sam se malo i pogledala Franju, Salamona i Salamonu koji su odmahivali glavama. Kada sam se ponovno okrenula da vidim dječaka, predamnom je bilo njih barem petero, ne bilo ih je šestero. Mrko su me gledali kao da sam im najgori neprijatelj i počeli me gađati opasnim pogledima. Franjo i ostali su se odmaknuli, no nisam htjela da mi to popodne propadne. Krenuli su prema meni stupajući poput male vojske, počela sam im se smijati hladnim i ljutitim smijehom, kao da taj glas nije izlazio iz mene već iz sredine moje duše, odjednom sam osjetila Franju i Toma(tatu). Nisam ih nimalo preplašila, podigli su ruke, a iz njih su im počele frcati različite iskre, no nisam se obazirala, podigla sam obadvije ruke i pogodila ih crno zelenom i crvenom svijetlošću neznajući kontrolirati moć iz moje duše. Svi su popadali na pod, sada su ležali na leđima, a iz nosova im je počela curiti svježa krv. Svi su jaukali, a Mery, Bizzi i Keel su me gledali u čudu, jedino me Franjo razumjeo, nitko mi nije bio toliko blizak. Skočio mi je u pomoć, još jednom smo ih pogodili crno-zeleno-crvenom svjetlošću isplevši ruke i gladavši ih pokušavajući im pomoći. Kada smo ih pogodili krvarenje je prestalo, a dječak koji je prvi sišao sa stabla je jako zastenjao. Prišla sam mu i pružila mu ruku. Dječak me pogledao i nakon nekoliko trenutaka prihvatio je moju ruku. Povukla sam ga na noge nakon čega se polako primio za glavu i zavrtjelo mu se pa sam ga pridržala da ponovno ne padne. Ovaj puta se Franjo promeškoljio, ali mi nije imao vremena ni ništa dobaciti kada sam ugledala curu duge smeđe kose gotovo jednake kao u Brooke, skoro je ponovno pala, ali ju je u zadnji tren Franjo uhvatio, nasmiješila mu se zavodničkim pogledom, to mi se nije svidjelo. Dječak je konačno došao k sebi i sabrao se te ih sve predstavio.
*Ja sam Fabi, drago mi je, a ovo su Loona*, te je pokazao na djevojčicu plave kose i plavih očiju čudna pogleda, ali dosta je bila ljepa, te je nastavio, *Anna*, rekao je i pokazao na djevojčicu koja je stajala tik do Franje još uvijek mu se smiješeći nespretno mi je mahnula, *Pixie*, rekao je i pokazao na curu jednako plave kose i plavih očiju poput Loone, samo što se njena kosa polako i meko vijugala do njenih bokova, *Ivan*, pokazao je na dečka smeđih očiju i kose, *te Thomas.*, završio je s pokazivanjem i stao pokraj Thomasa. Thomas je imao plavu kosu i plavo zelene oči, anđeoska lica, pomalo mi se svidjeo ili mi se to samo učinilo. Brzo sam skrenula pogled na travu kroz koju je lagano pirio vjetar, a kad sam ponovno podigla pogled Thomas me je gledao ravno u oči uljudno mi se nasmiješivši. Franjo je došao do mene i primio me za lijevu ruku, pomalo ljubomorno me pomaknuo u stranu još uvijek ne znajuči što da kaže. Fabi je prekinuo šutnju,
*Dobro je, nečemo vam ništa, ali kako ste to učinili, mi ovo vježbamo od malena, ali kada dođemo u školu sto posto ćete biti dobri čarobnjaci, zar ne, želite u Griffyndore?*, upitao nas je tonom punim nade, ali bojim se da je dobio udarac u srce, odgovorila sam otrgnuvši se iz Franjinog stiska.
*Sorry, ne, nećemo biti među dobrima, ali ćemo sto posto biti u nekom koji se zove sa S ili tako nešto, zar ne?*pitala sam puna nade ne obazirući se na riječ koju uopće nisam ni primjetila, riječ “Čarobnjaci”.
*Ah, nažalost da, ako već znate parselutski.*, rekao je Thomas pomalo sa čuđenjem.
*Zar smo mi čarobnjaci, mislim mi, ma to nije moguče, ali Franjo...*pogledom sam tražila pomoć brata, ali činilo se kao da se on ukrutio i nije htjeo ništa reči, samo je kimnuo dok su drugi već po običaju zinuli(mislim na Keel, Mery i Bizzi). Nadala sam se svim odgovorima samo ne ovome, potpuno me shrvao samo kimnuvši glavom, bio je to šok koji sam osječala jako tugu čak i kasnije. No, sada sam jedva čekala da naučim što više o čaranju. Sjela sam na travu naslonivši se na koru dobrog starog hrasta, a nakon nekog vremena šutnje Franjo je sjeo do mene i naslonio se glavom o moje rame, osječala sam veliku odgovornost, preuzevši to na znanje, nisam smjela ništa napraviti kako bih pokazala svoje osječaje, ali sam znala da me Franjo razumije i da čuje sve o čemu razmišljam, ta čudna veza mi je u tom trenutku jako pomogla. Keel, Bizzi i Mery su došli do nas i sjeli pokraj. Fabi i ostali su nas u čudu gledali pokušavajući otkriti naše osječaje. Vjetar je blago puhao kroz krošnju i raznosio različite mirise tek rascvalog cvijeća. Gledali smo u daljinu na drugu stranu gdje se kao odraz u zracalu nalazio hrast isti kao i taj na kojem smo tog trenutka bili naslonjeni. Fabi, Thomas, Ivan, Loona, Anna i Pixie sjeli su na travu do nas, a našu šutnju su shvatili kao primirje. Nakon dužeg okolišanja usudila sam se progovoriti.
*Dakle zbilja postoji to nešto o čemu sam uvijek sanjala i znala u dubini duše da postoji u stvarnosti. Čarolije, magija, prije sam mislila da je to samo igra riječi, definicija, ali sada shvaćam. Fabi, jeli istina da postoji ta škola, kakvih sve domova ima u toj školi, djelimo li se po a, b i c razredima ili?*izgovorila sam to i duboko udahnula spremajući se za novi šok. Svi smo se malo promeškoljili i očekivali odgovor. Franjo je udahnuo još jednom, a u istom trenu su i moje i bracino srce otkucavali. Fabi se naslonio na Thomasovo koljeno i pogledao nas s blagim smješkom.
-------------------------------------------------------------------------------------------------

Novi nastavak, a mjenjam malo i box, pa ako vas zanima...
Nadam se da će vam se svidjeti...
Ako tko želi u priču neka samo javi u komovima...

-----------------------------------------------------------------------------------------------------
*Drago mi je što sam te upoznala Saly, ah, nisam sigurna, ali bi li htjela biti moja ljubimica, ako znaš što to znači?*upitala sam je nadajući se da će odgovor biti potvrdan. Crna je voda u rijeci otjecala sporije pa brže, kao da diše, kao da isčekuje odgovor skupa samnom jednako uzbuđena.
*Da, znam što to znači. Vidiš ti si jedina tko me od ljudi razumije, pričaš mojim jezikom ili...?*upitala me, a pomalo mi se učinilo da se i smješka.
*Predpostavljam da da, ako te mogu razumjeti, pa to je...*zašutila sam i sjela na tlo. Pričala sam s Saly oko jedan sat, a mjesec i zvijezde su još uvijek neumorno sjajile. Pristala je biti mojom ljubimicom, dopala mi se jako, a i ja njoj. Zbilja smo pričale o puno toga, od dečkiju do pjesma koje volimo i tako. Nakon nekog vremena odječa mi se iznenada preobrazila u plavu haljinu s bijelom ružom. Bila je nevjerojatno lagana, ali i topla. Netko je bacio kamenčić u rijeku, a pogledala sam od kuda je došao. Na hrastu je sjedio isti onaj dječak kojem sam se bila nasmijšila u parku.
*Nisam bio siguran da si mi sestra, ali sada jesam, tata je rekao da će se njena odječa pretvoriti u haljinu s uzorkom njene najdraže ruže. To si ti Wanna?*skočio je s drveta na tlo i sjeo pokraj mene, dok su mu se oči blistale. Prepoznala sam ga, znala sam čak i kako se zove, a Saly se pomaknula i ponovno otišla u šipražje.
*Da, ja sam Wanna Gilmor, a ti si Franjo Riddle, zar ne?* upitala sam ga nesigurnim pogledom.
Osmjehnuo mi se i odgovorio, *Znao sam da si to ti, samo sam trebao dokaz, da, ali ti se zoveš punim imenom i prezimenom Wanna Marvolo Kee Gilmor Riddle, a ja sam samo Franjo Riddle...*prekinula sam ga u pola rečenice sjetivši se svog pravog imena, ali on se ne sječa svog...
*Ne, tvoje ime je Franjo Marvolo Zik Gilmor Riddle. Sječaš se kako nas je tata slikao na travnjaku, bila sam se sjetila tek danas, kada sam....pa pala sam u nesvijest...*rekla sam mu, pričali smo još dugo dugo. Odjednom me zagrlio i sjetila sam se onoga što mi je mama rekla dok kad imala još samo tri godine, tvoj brat će kada te zagrli imati privjesak u obliku slova S, a ti ćeš imati na ruci prsten istog uzorka sa slovom S. Nisam htjela da me pusti, polovica mene je čekala sedam godina da ga opet vidim, moj brat blizanac, konačno. Ostali smo tako zagrljeni pričati na obali rijeke dok se preko rijeke od onih dva hrasta stvorio most.
*Znaš mislim da bih sada morala poći već je kasno, no nači ću te sutra, može?*upitala sam ga s malenim osmjehom na licu, sunce je počelo slati svoje prve zrake na zemlju odsijavajući se od Franjine kose crvenkastim sjajem.
*Naravno, nađemo se tu ponovno, a moram ti ispričati još puno toga o našem tati. Dakle zato me baka poslala njemu, da može konačno biti i sa svojom malom unukom, e pa, drago mi je da sam ipak ostao na obali rijeke, nisam otišao tati kako je rekla, neznam zašto, to mi se činilo najboljim rješenjem, a tati ću morati poslati poruku.* nisam bila sigurna jesam li shvatila što sam upravo čula, ja imam oca, a uvijek sam mislila da je on nestao kada sam imala tri godine, ali sam se samo nasmiješila i skočila da bih mogla ustati.
*Može, vidimo se sutra Franjo.*i on se ustao poljubivši me u obraz i još jednom me zagrlivši za pozdrav. Popeo se na stablo hrasta, koje se ponovno vratilo na svoje mjesto, kao da most nikada ni nije postojao. Legao je na granu obasjan crvenim zrakama sunca polako se smješkajući. Okrenula sam se i povikala.
*Salamona dođi idemo kući, Saly.*ponovila sam njezin nadimak, a šipražje je zašuštalo i Salamona se pojavila polako gmižuči po tlu do mene i popevši mi se na ramena šapnula mi na uho.
*Sljedeći put se molim te nemoj toliko derati, može?*upitala je dok mi se penjala po ramenima da bi cijela stala na njih.
*Ma naravno, nemaš problema, idemo?*rekla sam krenuvši kroz stazu posutu laticama bijelih ruža ne čekajući odgovor, a sa sobom sam teglila i ručnik koji sam objesila za Salamonin rep. Hodala sam s Saly na ramenima dok nisam došla do parka u čijem se središtu nazirao stari spomenik, a dok sam hodala još uvijek mračnim putem došla sam do ograde od bijelih ruža i ušetala sa nekakvom lakoćom lakšom od pera što se nisam ponovno onesvijestila, bila sam jako umorna i pomalo gladna. Ušla sam u predvorje i odšetala do sobe u kojoj smo ja, Bizzi, Keel i Mery spavali. Zatekla sam ih sve kako slatko spavaju, a nakon što mi se Salamona spustila niz lađa i stala na pod obukla sam se u piđamu te zavukla u krevet. Kada sam legla iznad glave mi se poput štita oko krevetnih žica zaplela Salamona zaspavši gotovo prije mene.
Učinilo se da sam sanjala samo trenutak, u snu su oko mene bile one djevojke koje smo vidjeli kada smo prolazili selima Red Rose, Blue Rose i Rose Rose. Smiješile su mi se, stajale su u krugu oko mene, a iznad naših glava se lomila para, ugledala sam Bizzi, Keel i Mery kako mi se smiješe i mašu s prozora jednog odjeljka od pomalo čudnog vagona. Zadnje što sam spazila je da je to bio peron na kojem je iznad zlatastim slovima pisalo Peron 9 ľ. Začula sam glasove, netko se derao, a onda sam otvorila oči ugledavši veoma čudan prizor. Keel, Bizzi i Mery su mi mahali iznad glave kao da me žele ohladiti, nisam shvaćala oko čega toliko paniče, pa nisam zmija. No, tada sam se sjetila svega što sam noćas doživjela i pogledala sam iznad svoje glave Saly mi se zaderala u uho zamalo me oglušivši.
*Daj im objasni da me ostave na miru, proganjaju me po cijeloj kući već dva sata.* rekla je dok je uspaničeno disala.
*Evo, evo, sorry, nisam znala...*rekla sam još uvijek drijemajući napola, ali su me Keel, Bizzi i Mery sada čudno gledali, nisam shvačala što se događa, a u sljedećem trenutku je moja baka ušetala u sobu s podignutom kuhačom je zamahnila na mene pa sam se morala izmaknuti, no nisam ni primjetila da puzim poput zmije, poželjela sam potrčati, a rep mi se ponovno pretvorio u noge, dok su me ostali čudno gledali.
*Što, to sam ja, Wanna, što je vama da me tako napadate, ovo je Saly ništa vam neće, ona je moja ljubimica.*zaderala sam se na njih pokazujući na sebe i Saly. Ona je još uvijek nepomićno bila zepletena na žici moga kreveta. Bizzi je odahnula, a Keel, Mery i moja baka su se počeli smijati kao da sam izgovorila kakvu šalu da se njoj imaju smijati. Baka je progovorila tek kad je vidjela moj ozbiljan izraz lica, hrapavim glasom rekavši.
*Ma daj, ti to ozbiljno želiš zadržati anakondu, ista si...*tu je stala i probljedila neznajući što da dalje kaže.
*Ista sam kao i tata i Franjo, rekla sam trudeči da se uspnem što više sam mogla na prste ijako sam bila viša od svih njih u sobi. Baka me pogledala mučnim pogledom i shvatila je da sam saznala istinu, doduše ne baš svu, ali sam znala dovoljno da bih je mogla ispitivati par mjeseci. Bizzi je stala, a plave su joj oči bljeskale na svijetlu. Keel i Mery su se prestali smijati i upitali me.
*Tko je tvoj tata i tko je Franjo?*upitali su začuđenih pogleda tražeči potporu Bizzi koja je samo odmahnula glavom, u tom sam trenu osječala jaku povezanost s njom nisam znala zašto, ali ona mi je možda, ali samo možda bila u rodu. Neznam odkuda mi je pala ta ideja na pamet.
*Još uvijek neznam tko mi je tata.* sjela sam na krevet nastavivši...*Franjo je moj blizanac, sječam ga se, nisam ga vidjela već sedam godina do ove noći, kada sam ga srela pokraj rijeke. Pričali smo cijelu noć, znala sam da je to on, ali bako zašto mi to nikada nisi rekla?*pogledala sam je dok je ona sjela pokraj mene stavivši mi svoju drhtavu ruku na rame.
*Istina, imaš blizanca, nedavno sam ga poslala vašem tati, ali očito je i on shvatio što se događa, tako su odlučili vaši roditelji kada su se jedan dan samo iznenada posvađali i dogovorili se da će Franjo živjeti kod tvog tate i povremeno kod mene.* zastala je da uhvati dah, ali sam je preduhitrila.
*Smije li Franjo biti tu, molim te bako, bilo bi mi drago kad bi mi to dopustila, a sigurna sam i njemu.*osmjehnula sam se i molečivo je pogledala ravno u oči, nije se mogla oduprjeti, već sam vidjela odogvor.
*Ma može, hhh...
Idi po njega odmah i upoznaj što više ljudi usput.*rekla je pogledavši u Bizzi koja se nasmijala, i Keela koji je skakao na jednoj nozi dižući palac u znak odobravanja, a Mery me odmah zagrlila. Kada me pustila obukla sam se i sa Salamonom na ramenima krenula kroz voćnjak, a po suncu sam zaključila da je već odmaklo podne. Kretala sam se polako i sigurno u sebe, došla sam do šikare, no nije mi se dalo ići kroz šipražja. Pogledala sam ga zatvorila oči i duboko udahnuvši, odjednom sam pored sebe čula šuštanje lišća i otvorila sam oči. Ugledala sam Franju koji mi se smješkao razmičući šipražje, a pošto mu je to bilo jako teško odlučila sam mu pomoći približila sam se šipražju i počela ga razmicati, ali čim sam zatvorila oči i otvorila ih šipražja više nije bilo. Trava se još uvijek malo pušila, ali nisam vidjela uzrok nestanka šipražja. Pogledala sam Franju koji je imao jednako zbunjeni izraz lica kao i ja. Nismo to više primječivali nego smo samo došli jedno do drugog i krenuli prema obali rijeke gdje nas je čekao veliki stari hrast. Sunce nas je šibalo po licu sve dok se nismo nesvijesno popeli na hrast visoko u krošnju.
*Pitala sam baku za tebe i rekla mi je da možeš doći kod nas ako hoćeš, a i rado bih te upoznala sa svojim prijateljima.*pogledala sam ga u oči molečivim pogledom.
*Može, ali jesi li se ikada zapitala zašto mi razumijemo zmije i ja bih tebe htjeo upoznati s mojim prijateljima.*rekao je pomičući grane i podigavši pogled na drugu stranu rijeke gdje je bio identični hrast ovome.
*Jesam, ali kako mi to možemo, osim toga pretvorila sam se u zmiju jutros kada sam se probudila.*rekla sam dajući znak Saly da mi siđe s ramena jer sam se čim sam zatvorila oči pretvorila u zmiju. Franjo me pogledao zažmirio i on je postao zmija gotovo jednaka kao i ja, ali smo se razlikovali po tome što je on imao čudne žute oči. Ponovno smo zažmirili i vratili se u naš uobičajeni oblik.
*Neznam, to je mačigno, ali...valjda pretpostavljam da je to…ustvari ne znam*reako je zbunjeno me gledajući.
Sišli smo s hrasta i krenuli prema voćnjaku koji je vodio u naše dvorište, a Salamona je puzala za nama. Došli smo do voćnjaka u kojem su postupno raspoređena bila stabla trešanja, višanja i jabuka. Sunce je sjalo na nebesko plavom svodu ispod kojeg smo koračali prema kući oko koje su bili grmovi slatkih bijelih ruža. Putem smo čak i zapjevali jednu pjesmu čvrsto odlučivši da se nećemo razdvajati dokle god smo blizu jedno drugom i dok god živimo. Došli smo u kuću i ušavši u predvorje vidjeli da Bizzi kako prčka nešto po svojoj jakni. Okrenula se i uplašeno nas pogledala, ali kada nas je ugledala pogled joj se smirio. Progovorila je prva, jer sam ja očito zaboravila da ona uopče ni nepozna Franju.
*Bok, ja sam Bizzi, a ti si vjerojatno Franjo!*rekla je pruživši mu ruku i nasmijavši se.
Franjo joj je stisnuo ruku i samo se osmjehnuo. Skupa s Bizzi smo krenuli u dnevni boravak koji je bio između bakine sobe i sobe gdje smo spavali ja i ostali. Vrata su bila teška i od crnog drveta, a kvaka na njima su se teško pomakla kada sam je jedva gurnula. U dnevnom boravku su očito bili svi na okupu. Keel je u kutu svirao klavir s Mery, a moja bakica je nasmješeno ispijala čaj za zeleno crnim stolićem smješeći se čudnim zvukovima koje su proizvodili Keel i Mery jer očito nisu baš bili vješti u sviranju. Nisam htjela prekinuti taj veseli trenutak, ali čim sam otvorila vrata svi su se uozbiljili i pogledali nas kao da smo pali s svemira. Baka je prva reagirala, dignuvši ruku u znak pozdrava. Franjo ju je već očito dobro poznavao pa joj je uzvratio istom kretnjom, a ja i Bizzi smo krenule u kut blizu Keela i Mery koji su Franju gledali znatiželjnim pogledima. Očito nisu mogli izdržati od neugodnog gledanja pa sam samo rekla...
*Ovo je Franjo, Franjo ovo su Mery i Keel.*nasmijali su se jedni drugima rukujuči se. U dnevnom boravku su još bili i veliki zvučnici s ekstra jakim radijom, osim toga ispred crno zelenog stoliča bilo je kućno kino i naravno fotelja i dvosjed i jedan kauč. Odlučili smo ručati u voćnjaku gdje smo postavili stol između reda jabuka i trešanja. Baka je skuhala goveđu juhu, a Franjo je napravio tjesteninu dok sam ja napravila umak od gorgonzule. Mery je postavila stol, a Keel je donjeo stolice i Bizzi je otišla kupiti sladoled u obližnjoj trgovini. Konačno smo se svi okupili za stolom i krenuli njupati usput polako čavrljajući.
-------------------------------------------------------------------------------------------------

Znam da neki nisu odmah u priči, ali kad dođem u Hogwarts upoznati ćemo vas. Pozxy...

P.S.
Ljudi neda mi se stalno stavljati slike, ali kada budem stigla, stavim koju...pozz...

Priča se nastavlja i vijuga poput rijeke u daljini...
---------------------------------------------------------------------------------------------
*Smijete svi ići, Keel s tvojima sam se već dogovorila, tako da samo uzmi stvari odavde i od bake i možete furati.*rekla je sa takvim veseljem i praktički otplesala u kuhinju.
Spakiravši stvari uzeli smo bicikle i krenuli. Sunce je bilo već dosta visoko na nebu, činilo se da je upravo prošlo podne. Uzeli smo kape, da nas do bake ne bi spržilo sunce. Prolazili smo dijelom osunčane staze, a dijelom neosunčane, naše su sjene jašile vjetar brzinom munje. Kretale su se sablasno i brzo, a tek smo se tada obazreli da vidimo do kuda smo stigli. Tada smo taman bili na prijelazu iz našeg sela u selo Red Rose, bilo je to malo selo s otprilike 100 ili 102 kuće, a njihov je niz kuća išao samo ravno ne skrečući niti milimetra. Bilo je to jako čudno, a sve su kuće bile slično građene, okrenute lijevim bokom prema ulici i mala plitka dvorišta u kojima se moglo tu i tamo vidjeti samo pokoji čovjek, pas ili mačka. No, kada smo došli do središta toga malog sela naišli smo na par cura koje su s nama u našem selu išle u razred. Nosile su sve bijele haljine s crvenim ružama na njima. Zvale su se Poopsy i Sandy, a s njima se nikada nismo baš nešto slagale u razredu. Obično smo se svi u razredu držali po malim skupinama, pa su bili podjeljeni dječaci iz jednog sela i dječaci iz Red Rose. Tako su bile isto i cure iz našeg sela i cure iz Red Rose. Nikada nismo imali neku želju upoznati ih, ali sada nas je tištila nekakva samoća zbog koje smo htjeli svi skupa nešto im dovinkuti da se barem malo okrenu. No, prošli smo pokraj njih ne prozborivši ni riječi. Vjetar nam je puhao kroz kosu i kroz stabla drveća, bile su to prekrasne krošnje, njihale su se amo-tamo kao da netko mrsi pravu kosu. Prešli smo iz Red Rose u Blue Rose. Našavši se na malom brežuljku koji se cestom i stazicom penjao prema gore, pa smo si morali dati malo više truda nego za ono što smo malo prije prošli. U tom selu nismo poznavali nikoga, ali smo čuli za neke ljude koji su bili omiljeni, mislimo od naše mlade populacije. Mnogo se pričalo o tome selu, a bilo je i dosta priča koje većinom po našem mišljenju nisu bile istinite. Prošavši dio toga sela, shvatili smo da su kuće večinom građene po starinskom stilu, ali nekako ugodnom oku. Prolazivši stazicom primjetili smo da ima i jako puno vrsta stabala, koje su bile poredane uz sam rub stazice, a na nekim su dijelovima korjeni stabla prelazili stazicu, pa smo morali paziti da ne bi pali. Usput uz jednu kuću je bila mala drvena klupćica na kojoj je sjedila kako smo mogli prepoznati po pričama Brooke, nosila je crvenu haljinu sa tamno plavim ružama na njoj. Bila je to jako lijepa cura, vitka i visoka, gotovo kao ja, ali ipak malo niža, na leđima joj se nazirala duga smeđa kosa koja je na suncu imala crvankasti odsjaj. Kell malo što se nije bio zabio u tu klupćicu, ali sam ga u zadnjem trenu prenula iz misli i pokazala mu pravi put staze. Nastavili smo sada već malo umorni, prelazivši u selo po imenu Rose Rose. Bilo je to selo mnogih priča o dvijema blizankama našeg godišta, a kuće tamo su bile poredane ne kao obični poredci, već su vijugale poput latica roze ruže. Došavši do sredine sela u kojem je bio stari spomenik i mali parkić vidjeli smo dvije djevojeke koje smo prepoznali kao Lexy i Kikicu, to su bile djevojke o kojima su se pričale svakakve zadivljujuće priče. No, naravno nismo vjerovali u to. Nosile su plave haljine s uzorkom svijetlo rozih ruža, a duga smeđa kosa im je dosezala preko ramena pa sve do kukova. Nasmijala sam im se i one su mi mahnule i ja sam im uzvratila, ijako ih nisam znala. Bizzi, Mery i Kell su mi se čudili jer zbilja nisam poznavala njih dvije, ali sam im ipak mahnula, to nije bio običaj u našem selu pomislila sam. Bilo je već kasno za prepirku, nastavili smo se voziti, pogledala sam na moj plavi ručni sat bilo je negdje 20 minuta do 3. Konačno smo se približili i selu moje bake, vidjevši da je totalno različito od svih sela koja smo tada prošli. Bilo je okruženo malim brežuljcima, što je na neki način davalo osječaj sigurnosti, a osim brežuljaka tu su bila i jako različiti poredci kuća, činilo se kao sve mješano iz svih sela koja smo prošli do bakinog sela Sweet White Rose. Bilo je tu i kuća kao u našem selu, a bilo je i kuća koje su sličile onima iz sela Red Rose koje su svaka jedna za drugom bile niti milimetar duže niti milimetar krače jedna od druge. No, bilo je i onih koje su sličile kućama iz sela Blue Rose ugodne oku starinske građe, ali su osim toga i ličile onima koje su vijugale kao iz sela Rose Rose. Došli smo do sredine sela moje bakice, odnosno do sredine sela Sweet White Rose. Tamo je bila starinska crkva slična onoj u našem selu, a odmah pokraj nje je bilo i jezivo starinsko groblje. Osim toga su odmah pokraj crkve bili stari spomenik i lijepi park ukrašen grmovima bijelih ruža i jednim velikim hrastom koji je bio na samoj sredini toga prekrasnog parka. U parku na klupćici sam ugledala jednog dečka, smeđe kose i svijetlo smeđih očiju. Prošla me nekakva jeza, kao da sam ga već poznavala. Zastala sam i pokrenula oči prema njemu, a on mi se nasmijao. Nisam znala što bih napravila, pa sam uzvratila osmjehom i nastavili smo prema kući moje bake. Kuća moje bake je bila na malom brežuljku tako da je izgledala kao neki stari dvorac. Nisam već dugo bila tu, ako se sječam zadnji put sam bila kad sam imala tri godine. Ušli smo u dvorište ograđeno grmovima bijelih ruža. Znala sam samo jedno, nikada nisam vidjela ljepše ruže. Sve mi se zamračilo i kao da me nešto pokosilo s nogu, pala sam u nesvijest. Podsječale su me na nešto što je bilo jako davno, kao da su mi se na tren vratila sječanja, jedna djevojčica trči po ovom istom travnjaku, nije joj više od tri godine, odnose je nepoznati ljudi, plače za mamom. Odjednom se sve odvrtilo, sjetila sam se svog djetinjstva, ja i moj brat smo trčali po ovom travnjaku, a naš nas je tata slikao uz bijele ruže, držala sam u ruci jednu bijelu ružu koju mi je brat stavio u kosu i zagrlio me. No, tada mi se pojavila još jedna slika pred očima, onaj dečko u parku. Jako me podsječa na brata, može li to biti on, nemoguće...
Otvorila sam oči, a niz lice su mi krenule suze spajajući se u nevjerojatno veliki potok suza. No, tada mi se slika izoštrila i vidjela sam iznad sebe Kella, Mery i Bizzi. Zbunjeno su me gledali, a ja sam naglo ustala i obrisala suze, bila je već pala noć.
*Što mi se dogodilo?*pitala sam nevjerujući onome što sam vidjela dok sam bila u nesvijesti.
*Pala si u nesvijest, mislili smo da ti je to od sunca, ali zašto si plakala u nesvijesti, micala si lice i ponavljala neka imena, znali smo da nam nećeš vjerovati pa smo snimili na tvoj mobitel.*rekao je Kell još uvijek me zbunjeno gledajući, bila sam u jednoj bijeloj sobi u kojoj su osim mog kreveta bili par ormara, starih pisaćih stolova i još tri kreveta. Bizzi je krenula u susjednu sobu, a Merry je sjela pokraj mene zagrlivši me.
*Kako je baka?*upitala sam je kada me pustila iz zagrljaja.
*Dobro, počistili smo dosta stvari, a tvoja baka je iznenada jako ozdravila, čak je i ustala i prošetala po ulici.*rekla mi je osmjehnuvši se. No, tada je došao Keel s mojim mobitelom i pokazao mi snimku. Zbilja sam ponavljala neke riječi i micala očima ispod zjenica. To je zvučalo nekako jezivo i odjednom sam počela siktati, oni to nisu razumjeli, ali sam ja znala što sam rekla. Vikala sam:Mama, tata, Tomeeee, ne vrati se, tata, bjacoooooooooo...odjednom sam utihnula i rekla tihim i još čudnijim siktanjem Aicha, Aicha, Aicha....
Ponovno su mi potekle suze, a Mery me ponovno zagrlila, Kell je sjeo do nas i oba dvije nas obgrlio rukama oko vratova. U taj tren je Bizzi ponovno ušla u sobu noseći čaj na pladnju i tanjurić s domačicama. Prionuli smo na posao, a nakon nekih dvadeset minuta smo odlučili još malo pospremiti. Naravno prije toga sam otišla vidjeti baku. Prošla sam dugački hodnik i predvorje da bih došla do njene velike sobe. Sjela sam na krevet, izgledala je mlađe nego što sam je zamišljala. Ponjela sam mobitel odlučivši je pitati zna li ona išta o mojim riječima, a sam ju pogledala i krenula prema njoj s smiješkom na licu.
*Hej, bako, jesi bolje?*upitala sam ju još uvijek sa smijškom.
*Da, sada sam puno bolje, jesi li ti bolje?*dodala je upitno me gledajući.
*Naravno da jesam, nego, jel bi mi mogla reči ako prepoznaš koju riječ od ovoga...*rekla sam, sjela do nje na veliki krevet i pokazala joj snimku, čim je čula siktanje zgrozila se i ukiseljeno me pogledala, a kada sam rekla ime Aicha, pogledala me i rekla...
*Ma ne brini se, nisam prepoznala ništa osim što si siktala kao zmija...*nasmiješila mi se i poljubila me u čelo.
Ostatak večeri smo proveli čiščeći. Spremili smo cijelu kuću, a oko ponoći smo bili gotovi. Htjeli smo ići na noćno kupanje na rijeku malo udaljeniju iz našeg voćnjaka, ali smo ipak odlučili ići kroz selo, naravno, uz dopuštenje moje bake. Spakirali smo si ručnike i ispod odječe obukli badiće.
Izašli smo kroz ogradu od bijelih ruža, došli smo do središta sela i odmah pokraj parka i spomenika krenuli prema šikari u kojoj je bila mala stazica, posuta laticama bijele ruže, bile su tako mekane. Krenula sam prva, a odmah iza mene su išli i Keel, Bizzi i Mery. Nešto je jako šušnulo u šikari pokraj nas što je još više povečalo jezu, no, ipak smo nastavili svojim putem. Došli smo do rijeke, bila je zrcalo neba isšaranog mnoštvom sjajnih zvijezda. Spustila sam stvari na pomalo vlažno, ali ipak suho tlo. Bio je tamo jedan veliki hrast koji je bio isti onom na sredini sela u parku, ali sam tada primjetila da je preko puta rijeke još jedan potpuno isti hrast obasjan mjesečinom. Izgledao je prekrasno. Odjednom je iz šikare izašla golema zmija, a Mery, Bizzi i Keel su jurnuli natrag putem posutim bijelim laticama od ruže. Ostala sam stajati bulječi u zmiju, bila je to prekrasna anakonda, ali otkud ona u našoj zemlji, to nije bilo normalno. Predpostavila sam da je zalutala, pa sam se odlučila predstaviti kao čovjeku. *Dobar dan, ja sam Wanna Gilmor, a ti?*upitala sam je na što mi je ona na moje čudo i olakšanje odgovorila.
*Ja sam Salamona, ali zovi me Saly.*
---------------------------------------------------------------------------------------------
÷×slikice÷×





Ovo su bezvezne slikice...svidjele su mi se pa sam ih stavila...

Hm, kao što sam rekla ovdje ću pisati priču koja je tako zastarjela u mojoj jadnoj glavici da više neznam kako da je se sjetim. Nije baš ljepa, puna je patnje i boli, ali će uvijek biti tu. Uvijek je u mojoj glavi i skriva se u nekome podsvjesnom kutku. Dakle ovo je prvi dio.
-----------------------------------------------------------------------------------------------
Probudila me neugodna buka, koja je nesreće li dolazila iz susjedne sobe, netko se zaderao...
*Wanna moraš ići do bake, hajde znaš da je bolesna, a sto posto bi joj bilo drago da te ponovno vidi.*
Samo sam šutila i pogledala kroz zavijesom navućen prozor, svijetle sunćeve zrake obasjale su mi lice i odlučila sam ustati. No, prije nego što sam se uopće krenula dizati mama je uletjela u sobu i počela me vući za noge. Njena obična jutarnja spika, ~pa definitivno sam gotova ovaj puta, a još ni nemam para na računu da pošaljem poruke b friendu i b friendicama~...
Mlatnula sam nogama i nekako joj se ishrvala iz stiska, te nabrzinu obukla jeansice i crnu majcu, nikako po ljetu nisam voljela oblačiti neke minice ili suknje, a pogotovo ne kratke hlačice, za razliku od mojih vršnjaka. Dogegavši se do kuhinje strpala sam jedan keks u ruksak, potrpala par majci i dvoje-troje hlača. Pozdravila sam se od mame i seke, te skočila na bicikl i krenula. Nisam imala puno, bilo je to nekoliko sela dalje, pa sam se nadala da ću sresti i svoje prijatelje. Baš sam bila prolazila pokraj stare škole, mislim stare, nije stara, ali je bivša, sada krećem u novu školu. U bakinom selu, pa ću većinu vremena i biti tamo. No, dok je ljeto i dok škole nema biti ću kod kuće, a onda krećem u dugo iščekivani peti razred. Nisam se nadala baš bajnim ocjenama jer sam znala da nisam baš neka štreberica i svaku sam godinu do sada prošla s četiri.
Tih nekoliko sela dalje zvali su se...
Moje selo Sweet Rose, a morala sam proči kroz Red Rose, Blue Rose, Rose Rose da bih došla do bakinog sela i nove škole u selu Sweet White Rose. Prolazila sam kroz selo u kojem su bile moje najbolje prijateljice i prijatelj. Bizzi, mlađa od mene i Mery. Njih su dvije bile smještene na samom kraju sela odmah preko puta stare crkve, u kojoj smo se često odlazile moliti kada smo bile bez nade da ćemo uspjeti išta postići u životu. Tako smo jednom otišle točno u ponoć, bilo nam je jako potrebno. Taman sam prolazila pokraj bukve prije crkve kad sam ih sve troje srela kako se voze biciklima točno na mene. Stali su na brzinu da se ne bi zabili jedni u druge, a ja sam naglo zakočila. *Hy, lube, gdje ideš?* upitao me moj najbolji prijatelj Keel. On i Mery su naime bili u rodu, njena je teta njemu bila baka.
*Idem kod bake na par dana, bolesna je, a i moram joj pomoći u čišćenju kuće.*rekla sam sigurna da će me još nešto ispitivati.
*Možemo li s tobom, ionako nam je dosadno, ali bi se morali javiti roditeljima, tko zna možda nam dopuste da i prespavamo.*rekla je Bizzi spuštajući bicikl na travu pokraj asfaltirane staze.
*Može, zašto ne, a i trebala bi mi pomoć, samo moram nazvati mamu da vidim hoće li dati da i vi prespavate nekoliko dana, ali kako sam smotana, nemam para na bonu.*nasmiješila sam se pticama koje su upravo letjele na vrh najvišeg tornja naše stare crkve.
*Imaš pravo, dođi, idemo kod Mery kod njenih čemo se sve dogovoriti, može?*upitao je Keel upitno gledajući Mery da vidi jeli ona to odobrava.
Ona je samo kimnula i nadodala, *Jedva čekam, ali sigurna sam da će nam dati, sto posto. Idemo.*rekla je energično zamahujući glavom prema drugoj strani ceste gdje je bila njena i Bizzi kuća.
Prešli smo cestu praćeni cvrkutanjem ptica i pjevom cvrčaka. Došli smo pred dvije kuće, jedna je bila veća, a druga malo manja. Ona veća je bila od Mery opasana smeđom ogradom od drva, izgledala je kao kućica od Ivice i Marice. Krov joj je bio od normalnih crvenih crijepova, a malo ispod toga bio je balkon omeđen istom ogradom kao i na ulazu do kuće. Iznad balkona je bilo od drveta smeđi dio kuće, a sve je ostalo bilo obojano bijelom kreć bojom. Druga je kuća bila od Bizzi, a ograda na ulazu joj je bila od smeđe obojanog željeza, čvrsta, ali i jednom riječi tanka ograda. Kuća joj je bila ista kao i od Mery, samo za kojih par brojeva manje i okrenuta na bok prema ulici. Ušli smo kod Mery u dvorište gdje nas je dočekala njena bernardinerica. Bila je baš velika, a kad smo ulazili sve na je zaskočila i počela nas lizati. Zvala se...
*Donneri, nemoj nas sve zasliniti, ajde nas barem jedan dan poštedi.*rekla je Mery, a Donneri ju je samo pogledala i nastavila sliniti. Projurili smo što smo brže mogli pokraj nje i ušli u kuću. Predvorje je bilo veliko, a uglavnom je i povezivalo sve dijelove kuće. Odmah ispred nas su bile mnogobrojne cipele i japanke, a ispred toga odmah stepenice. Sa naše desne strane su bila još jedna vrata koja su vodila u dnevni boravak, prošavši između vrata i stepenica s naše desne strane su bila ponovno vrata za wc, a ispred nas su bila vrata za kuhinju. U samom predvorju je bio i telefon, odlučili smo prvo nazvati moju mamu da vidim hoće li dati da odemo svi skupa kod bake.
*Hy, seko možeš li mi dati mamu?*upitala sam seku, ona je naime već išla na faks. Znala je kako mi je i sve je preživjela prije mene, tako da je odmah brzo uzdahnula i zaderala se.
*Mama, treba te Wanna.*nakon nekog vremena čekanja čula sam šuštanje, bio je to znak da dolazi.
*Da, Wanna, jesi li nešto zaboravila?*upitala me mama.
*Ne, nije to, nego samo, htjela sam te pitati dali bi mogli sa mnom kod bake prespavati i Keel, Mery i Bizzi. Čula sam je kako joj se kotačići okreću u glavi od razmišljanja, a onda je progovorila.
*Da, naravno, zašto ne, samo vas molim da budete dobri prema njoj. Jako je bolesna, a nebi htjeli da još i umre, zar ne?*rekla je to gotovo ironičnim glasom, kao da nas je sve postrojila u vrstu i rekla nam da stanemo svi na jednu crtu.
*Da, mamice, naravno, hvala ti, idemo pitati i ostale redove zbora.*rekla sam pomalo zbunjeno i okrenuli smo se. Meryna nas je mama sve čula i samo je rekla...
*Ma zašto ne, ipak su praznici, koliko dana planirate?*upitala je na naše čudo, ali i sreću.
*Ako bi nam dopustili četiri.*rekla sam uvjerena da će nas i ovaj puta pustiti.
*Može, sada idite pitati Bizzinu mamu, zapravo idem je ja pitati.*rekla je Meryna mama.
*Tvoja je mama legenda*prošaptala sam Mery ispod glasa, a ona se nasmijala.
Nakon nekog vremena je u dnevni boravak ponovno došetala Mreyna mama smješkajući se.
-----------------------------------------------------------------------------------------------
To bi za danas bilo to...

Malo slika koje me podsječaju na takve događaje...







Antil the next time, pozxy...